Ben Blushi analizira studentske proteste: Škole proizvode mržnju

Danima pokušavam shvatiti ko su protestanti. Zašto su izašli na ulice? Zašto bacaju kamenje, čupaju kaldrmu, pale radnje? Zašto se ne boje policije? Koji je identitet protestanta? Odakle se tako iznenada pojavio? U kojoj društvenoj laboratoriji je stvoren? Gdje je bio do jučer?

Prema vijesti objavljenoj na BalkanWebu, ovaj tip protestanta nije postojao ni 1990., ni 2000., ni 2010., ni 2020. Zašto ga ranije nismo vidjeli? Zato što je rođen posljednjih godina. Bio je mali i čekao je da odraste do godina za bacanje kamenja. Po mom mišljenju, jedina institucija koja nije trebala stvoriti takvog protestanta stvorila ga je: škola. Tridesetogodišnje nepovratno slabljenje obrazovanja stvorilo je društvenu kategoriju koja se više ne boji države.

Škola, ne naučivši ovu djecu ničemu, naučila ih je jednoj stvari: mržnji prema državi. Strast koju pokazuju dok čupaju semafore, ograde, kante za smeće, kaldrmu i prozore je zapanjujuća. Svi ti predmeti koji uređuju naš svakodnevni život izgledaju im kao oružje kojim ih napada njihov glavni neprijatelj – država. Tokom protesta misle da su u ratu. Semafori su crvene oči neprijatelja, kamere na stupovima su durbini koji ih nadziru, putokazi su pendreci, stakla su naočale kojima se neprijatelj štiti od molotovljevih koktela, a kante za smeće torbe u kojima neprijatelj skriva ratnu uniformu.

Iako svi ti predmeti služe i samim protestantima, oni ih ne žele, čak ih preziru. Da imaju mogućnosti, spalili bi svaku zgradu i srušili svaki most. Gledajući ih, sjećam se dana kada sam bio student 1990. I tada su studenti izašli na ulice tražeći rušenje vlade, ali nisu razbili nijedno staklo, nisu zapalili nijednu kantu za smeće, nisu čupali kaldrmu. Zato su komunisti mirno predali vlast, jer studenti koji su preuzimali vlast nisu bili spremni na batine.

A tada su studenti imali više razloga za paljenje. Tada nije bilo privatnog vlasništva i sve je bilo državno. Prema kriterijima današnjih protestanata, sve što je državno trebalo je spaliti; tom logikom, svaka pekara, svako skladište, svaki most, svaka kancelarija i svaki policijski automobil bili bi srušeni. Ali nije bilo tako. Ništa nije dirano. Po mom mišljenju, postoji samo jedan razlog: škola je tadašnjim studentima naučila da razlikuju režim od države. Znali smo da je komunizam privremen. Kada on ode, država će ostati. Iako nam strašne knjige nisu davale tu jednostavnu lekciju, sama škola ju je pružala. Škola nisu knjige koje stvaraju inženjere, ekonomiste ili arhitekte. Škola je strast nastavnika da svoje učenike učine dobrim građanima. Danas se čini da se to više ne događa.

Nastavnici, redom, istresaju na učenike svoju svakodnevnu bijedu, nepravednu konkurenciju, metod udvaranja regionalnom zastupniku radi izbora, pritisak na prisilno odlazak na mitinge, sramotu prodaje glasa za posao, sramotu prodaje ocjene za novac, i stvaraju najopasniji društveni koktel za jednu zemlju: mržnju. U našim školama, kao prva i jedina lekcija, uči se mržnja prema svemu. Na toj lekciji svi učenici dobijaju peticu bez učenja. To je i uzrok ovog protesta.

Onima koji žele vidjeti salu u kojoj mržnja radi i usavršava se, dovoljno je pogledati društvene mreže. Maske koje vidimo na ulicama sašivene su u besplatnim radnjama TikToka. Tamo se maskirani anđeo pretvara u đavola, a nenaoružani đavo može zapaliti školu punu anđela. Djeca koja su posljednjih godina izašla iz škola s maskama društvenih mreža živjela su među nama kao stranci. Vidjeli smo ih, ali osobe koje smo vidjeli nisu bili oni. Kada smo ih vidjeli, nismo ih prepoznali. Bili su to stranci prekriveni maskama. I kao stranci, pale i nastavit će paliti. Vraćaju vladama cijenu štetnih eksperimenata s njihovim školama.

Pošto je država uništila škole, oni uništavaju državu. Po njihovom računu, u pravu su. U fudbalu se taj rezultat zove remi, a na putu protesta – osveta. Zato je ovo prvi protest u kojem učestvuju samo oni rođeni nakon 90-ih. To je datum početka uništavanja škole. Kamenje skupljeno iz ruševina naših škola sada pada na Ministarstvo obrazovanja i na policajce koji nemaju krivice. Zato će se protest nastaviti. Neće stati ni ako uspije ni ako ne uspije. Kada neko ko ima deset godina napuni petnaest, učinit će istu stvar. Skupit će kamenje iz škole i baciti ga na državu. Pred nama je generacija koja ne želi ono što ne postoji, nego ono što postoji. Ni ova vlada ni ona koja će doći nakon nje neće moći dugo obuzdati protestanta na ulici.

Na barikadama na putu za Drač dobio je prvu lekciju u životu. Kad god imaš problem, zapali vrata; kad god ne voliš vladu, razbij joj prozor; i kad god ne voliš ništa, nazovi to revolucijom. Prije nego što kamena revolucija završi, školska revolucija, koja će biti naše jedino rješenje, ne može početi. Ali do tog dana protestanti ne žele čekati. I krivica nije u njima. To je obrazovanje koje smo im dali politikama za koje se danas shvaća da ih treba baciti u smeće. Svaka generacija mora biti odgovorna za svoja djela. I mi moramo snositi odgovornost jer smo uništili škole naše djece. Zato skupljaju kamenje i bacaju ga na nas. I dobro rade.

Izvor: BalkanWeb