Prijenos suđenja za ratne zločine iz BiH u Srbiju: Kritike na presude

Marijana Čestić Jelovac, pravni analitičar u Centru za primijenjeno pravo u Beogradu, upozorava da oslobađajuće presude, uzrokovane propustima u vođenju postupaka, mogu pojačati osjećaj nepravde. "Za porodice žrtava i preživjele, ovaj ishod stvara dubok osjećaj nepravde jer su događaji za koje je utvrđena odgovornost u Bosni i Hercegovini, nakon prenosa u Srbiju, završili oslobađajućim presudama", rekla je. Naglašeno je da problem nije samo u samim presudama, već i u daljoj eroziji povjerenja u tužilački sistem.

Prema izvještaju Balkan Insighta, Novaković je oslobođen u maju, dok je predmet Karlica vraćen na ponovno razmatranje. U augustu je Viši sud u Beogradu potvrdio oslobađajuću presudu Novakoviću, a ovog mjeseca je Centar za ljudska prava utvrdio propuste u predmetu Karlica. Alić, koji je prisustvovao sudskim postupcima u Beogradu, izjavio je da su mu takvi ishodi postali "prihvatljivi" u smislu očekivanja. "Ne mogu se naviknuti na to, ali kako vrijeme prolazi i kako pratimo ove procedure, vidljivo je da neki procesi imaju samo formalni karakter", rekao je.

Murat Tahirović, predsjednik Udruženja svjedoka i žrtava ubistava u Bosni, istakao je da se u Srbiji ponavlja određeni obrazac. Podsjetio je na slučajeve bivših pripadnika srpske policije u vezi sa ubistvom 1.300 bošnjačkih civila u Kravici, u blizini Srebrenice, u julu 1995. godine. "Postupci su još uvijek u toku, traju od 2015. godine i odnose se na osam bivših policijskih službenika iz Kravice", rekao je. "Ovaj postupak traje 11 godina. Svaki put postoji razlog za odlaganje. Međutim, pitanje je: šta treba učiniti da bi se procesi ozbiljnije vodili?", upitao je. "Svaki predmet prenesen tamo ne dobija nužno odgovarajući epilog. Ako postoji sudska odluka, kazne su minimalne ili dolazi do oslobađanja", dodao je.

Prema Čestić Jelovac, optužnice koje je Tužilaštvo za ratne zločine Srbije podiglo protiv Novakovića i Karlice ne obuhvataju isti činjenični i pravni okvir kao one prenesene iz Bosne i Hercegovine. Razlog je što srpsko tužilaštvo odbija podizati optužnice za zločine protiv čovječnosti. "Tužilaštvo za ratne zločine, zbog nepodizanja optužnica za zločine protiv čovječnosti, pokazuje izraženu neadekvatnu upotrebu dokaza u optužnicama, posebno kada se mijenja pravna kvalifikacija", rekla je.

Čestić Jelovac je navela da dokazi u postupku nisu bili pravilno prezentovani i da je sudska analiza bila "problematična". "U sudskoj analizi navodi se iskaz da su žene i djeca prebačeni traktorom u naselje Urije radi skloništa i zaštite, što je neprihvatljivo. Sudija nije analizirao širi kontekst napada na Aliće i Ekiće, niti prisilno protjerivanje bošnjačkog stanovništva", rekla je.

U obrazloženju suda navodi se da je, zbog nepodizanja optužnice za zločine protiv čovječnosti, promijenjena pravna kvalifikacija, kao i da su dokazi u postupku neadekvatno korišćeni. "Bez obzira na kvalifikaciju dokaza, sudija je dužan analizirati širi kontekst događaja iz tužilačkog spisa, način na koji su civili tretirani prije događaja i povezanost pojedinačnih radnji. Upravo to Viši sud u Beogradu nije uradio u postupku protiv Milenka Karlice", rekla je.

Čestić Jelovac je zagovarala stav da prenosi predmeta ne bi trebali biti ograničeni samo na situacije kada jedna država nema nadležnost nad osumnjičenima. "Zajedničke istrage Bosne i Hercegovine i Srbije mogle bi povećati povjerenje u pravosudne sisteme obje zemlje i spriječiti situacije poput svjedoka koji ne svjedoče pred tužilaštvom ili porodica koje nisu informisane prije početka suđenja", rekla je.

Odbijanje Tužilaštva za ratne zločine Srbije da podigne optužnice za zločine protiv čovječnosti posebno je problematično. "U predmetima prenesenim iz Bosne i Hercegovine, zbog nepodizanja optužnica za zločine protiv čovječnosti, promijenjena je pravna kvalifikacija, a u sudskim postupcima, kao u slučaju Milenka Karlice, vidljiva je neadekvatna upotreba dokaza iz optužnice", rekla je.

Prema pravosudnoj bazi podataka, 22. juna 1992. godine, 24 bošnjačka civila iz porodica Alić i Ekić ubijena su od strane srpskih snaga na lokalnom groblju. Žrtve su protjerane iz svojih domova i odvedene u jednu kuću, gdje su muškarci pretučeni, a žene i djeca razdvojena. Zatim su žene i djeca prebačeni traktorom u naselje Urije i opljačkani. Nakon rata, neki dokazi su prikupljeni, ali neki od žrtava, kao što su Alićev otac i brat, nikada nisu pronađeni. "Moramo se boriti za istinu i pravdu. Naše ubijene i našu djecu moraju znati šta im se desilo i ko je to uradio. Ne radi osvete, već da bi znali istinu", rekla je.

Izvor: Balkan Insight